Uoči večerašnjeg koncerta The Smile u Zagrebu, red bi bio i da se osvrnemo na njihov prvijenac ‘A Light for Attracting Attention’.
“Opet su nas navukli, kao i s Burn the Witch”, tako je album sažeo jedan fan Radioheada nakon što je izašao uradak supergrupe koju čine Thom Yorke, Johnny Greenwood i bubnjar Tom Skinner iz afro-jazz benda Sons of Kemmet.
Bend se pojavio iznenada i mnogi su si fanovi Radioheada postavili pitanje – Zašto, pobogu, jednostavno nisu snimili novi album s matičnim bendom? Znači li to da je Radioheadu nakon gotovo četiri desetljeća kraj? Hoće li to zvučati kao Thomovo eksperimentiranje s elektronikom, kao Greenwoodove kompozicije za engleski rog i fagot? Ili je ovo jednostavno projekt kroz koji se sva trojica daju oduška van obaveza i dužnosti u svojim grupama?
Nakon što je u javnost pušten single “You will never work in television again”, fanovi gitarističke faze Radioheada su se poveselili jer su nakon popriličnog broja godina dobili distorzirane gitare, ljutog Yorkea u najboljoj maniri noise-a i alternativnog rocka s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Tu dolazimo do prve rečenice: “Navukli su nas kao s Burn the Witch”. Bio je to prvi single s posljednjeg Radioheadovog albuma Moon shaped pool, koji je davao naznake da se bend okrenuo u jednom smjeru, ali zapravo je sve ispalo puno kompleksnije. Ako ćemo iskreno, ‘A Light for Attracting Attention’, čini se kao logični nastavak ‘Moon shaped pool’. Tu su i čudni synthevi, modulacije ,čudne progresije akorda (Pana-vision), sve ono što bi činilo i nekakav novi album Radioheada. Samo s manje opterećenja i očekivanja fanova da im svaki novi uradak bude skok nepoznato.
Tu dolazimo i do najveće zamjerke albumu, ako se to može nazvati zamjerkom. Naime, ako već u bendu angažirate ubojicu poput Toma Skinnera, koji u malom prstu tj. palicama ima afričke poliritmije, nepravilne mjere i što god ti srce poželi, onda se to nekako trebalo više i čuti. Što samo po sebi ne znači da je album loš, nipošto. Ipak, možda je u nekim trenucima ipak trebao biti netko s ulogom cenzora, tko bi rekao – “Momci, ne kužim u ovoj pjesmi što je pisac htio reći”, ili “kraaati kume ovo” ili “aj’ spremi tu harfu natrag u ormar”.
Da ne duljimo previše, na albumu će svi fanovi naći ponešto za sebe. Od gore spomenutih distorziranih gitara i afro ritama, do balada “Open the floodgates” i “Free in the knowledge”. Nije remek-djelo kojem će se desetljećima kasnije smišljati hvalospjevi, ali to je OK. Nek’ se ljudi zabavljaju, ne treba im svaki album biti novi ‘OK Computer’ ili ‘Kid A’ ili ‘In Rainbows’, iako bi to bilo lijepo.
Ante Ljubičić
