Sad već, kako bi se to lijepo moglo reći, povijesnim odmakom od te subote, 30. srpnja kad je nastupio na mjestu kakvog nema, šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovila, mirno se može proći kroz razgovor koji je tog dana, pred sami koncert sa Jackom Savorettijem vodila naša Ivona, Ivona Kovačević.
Ovdje na mixcloudu razgovor možete i čuti.
Sve se već tonski čulo u Švecovim terminima, no evo, ovako i u pisanoj formi, zanimljivo je saznati što je rekao ekskluzivno za 102,5, Yammat FM. Najprije o tome kako je nakon dvije i pol godine, pandemijskih nevjerojatnosti i, u njegovom slučaju, niza odgoda ovdašnjeg koncerta, bilo stati pred publiku.
Jack Savoretti: Naša je reakcija ista kao i reakcija publike, nikad to više nećemo uzimati zdravo za gotovo, nikada više nećemo misliti da je ovo nešto što se samo po sebi događa. Mi smo – JA sam definitivno nastupe uzimao zdravo za gotovo, čak sam se i sam na to žalio na to ponekad jer sam bio umoran od turneja i nastupa uživo, a sada postoji potpuno nova zahvalnost glede toga i stvarno me šokiralo i preplavilo srećom kad smo ponovo krenuli na turneju i koliko sam bio sretan da mogu ponovo svirati uživo pred publikom. Nisam toga nikada bio svjestan. Dok ti netko nešto ne oduzme nisi u potpunosti svjestan što imaš, kao što Joni Mitchell kaže. I to je nevjerojatno.
I ono što je također lijepo vidjeti – publika se promijenila, postoji veće zajedništvo među ljudima. Primjerice kad bismo prije nastupali, ljudi su došli po svoje, stali i čekali da se koncert dogodi, a sad vidimo da ljudi međusobno razgovaraju jedni s drugima, mislim da su stvarno sretni što su među drugim ljudima, tako da je cijelo to iskustvo dirljivo i mislim da će uslijediti nekoliko dobrih godina jer su se ljudi ponovo zaljubili u nastupe uživo.
Reci mi nešto o svom novom albumu „Europiana“, otkud si crpio inspiraciju i je li to na neki način nostalgija za tvojim djetinjstvom?
Više od nostalgije za djetinjstvom, on je plod nostalgije za putovanjima, i nostalgije za time što svojoj djeci ne mogu pružiti ista sjećanja koja sam ja imao kad sam prvi put ostao budan do kasno u noć, prvi put kad sam čuo neku glazbu, plesanje do jutra, tako da je moja filozofija bila napraviti soundtrack za najbolji odmor na koji ne možemo otići, pa kad ga počneš preslušavati da se osjećaš kao da si na odmoru. A da bih to učinio počeo sam slušati svu glazbu uz koju sam ja odrastao i tako sam shvatio da postoji žanr o kojem nitko nikada ne govori a koji sam nazvao EUROPIANA. To je zvuk koji je zapravo evropska glazba od 50-ih do danas koja je potpuno inspirirana američkom glazbom, od bluesa i rocka do soula i funka, disca itd., čak sada i s hip-hopom i rockom, uvijek smo tražili inspiraciju na zapadu.
Postoje, međutim, stvarno jaka obilježja europske tradicionalne glazbe koja se, kada ih pomiješate s diskom, funkom, jazzom – mijenja, jer postoji europski filter, posebno s mediteranskom glazbom gdje ima više melankolije, pripovijedanja i melodije, pravog osjećaja za melodiju i teatar s malo više drame, pa sam htio napraviti album koji će to proslaviti.
Čitala sam u intervjuu za Sunday Times da imaš “love-hate” odnos prema turnejama, i da, ako moraš birati, da bi uvijek radije odabrao nastupati u Europi nego u Americi…
Ne mrzim nastupati u Americi, no ako moram birati a moram, onda bih puno radije odabrao Europu. Ljudi kažu moraš probiti američko tržište, no moram probiti Europu;
Želim ostatak života nastupati u Beču, Pragu, Budimpešti, Zagrebu – ovo je dio Europe koji je fascinantan, volim putovati po Europi, volim raznolikost Europe, volim njezinu povijest, volim učiti o tome, i ne kažem da ne volim to raditi svaki put kad otputujem negdje, ali jako sam povezan s Europom, moji baka i djed su iz svih krajeva Europe, iz Poljske, Austrije, Njemačke, Italije, imamo korijene u puno različitih zemalja tako da mi se sviđa približiti se tome ako mogu, radije bih to činio ako mogu.
Spomenuli smo ranije korijene… kako se ti osjećaš s obzirom na sve nacionalnosti i obiteljsko nasljeđe…?
Osjećam se kao Europljanin, kao i većina Europljana ovih dana, mi smo svi izmiješani u Europi, i to radi ne tako davne prošlosti. Drugi svjetski rat je stvarno uzdrmao stvari. Prije drugog svjetskog rata raznolikost unutar europske kulture je bila rijetkost, osim ako ste otišli stvarno daleko u prošlost. Ali od drugog svjetskog rata zbog migracija, zbog nastalih okolnosti, posebno nakon drugog svjetskog rata, unutar 40, 50 godina ljudi su se puno selili.
Mislim da ponekad to uzimamo zdravo za gotovo, da ne slavimo dovoljno Europu s obzirom na to da smo prije manje od 60 godina svi ubijali jedni druge, a sada kao njemačko-židovski-englesko-talijanski katolik imam sve to u sebi.
Ne osjećam se ljutito, tužno ili ugroženo bilo gdje da idem, to nije slučaj.
Osjećam se kao kod kuće posvuda u Europi. Vrlo je rijetko da odem u neku državu u Europi i da budem iznenađen, da mi se dogodi kulturni šok. Naravno, postoje razlike ali osjećam se dobrodošao, osjećam se nekako u redu, ne osjećam se kao stranac i mislim da je to nevjerojatno, to je nešto što bismo trebali slaviti malo više, bez politike.
Govorim o kulturi, a ne o politici. Politika je svuda drugačija ali ovdje ne govorimo o politici. Kultura je ta koja sve nas snažno povezuje.
Mediteran je jedna od tih stvari i morate ga samo osjetiti kada dođete; nije da se osjećam kao da sam u Italiji kad sam ovdje, no prepoznajem mirise i zvukove, to je važno, to ima taj učinak.
… to je kao da govoriš o svome albumu…
Točno. Točno! Europianu sam objavio godinu dana nakon Brexita i puno ljudi je reklo ‘jesi li ti jebeno lud’, oprosti mi na izrazu; jesi li lud, ne možeš to napraviti i rekao sam ‘zašto?,’ to nije politički album, ne kažem ‘Živjela Europska unija!“, samo slavim europsku kulturu, europsku glazbu i razmišljao sam kako želim to učiniti jer mislim da smo zaboravili kako odvojiti kulturu od politike i važno je odvojiti te dvije stvari i slaviti našu kulturu.
Odrastao sam kao Britanac ali moja mama je prva generacija koja je rođena u Engleskoj. Njeni roditelji su njemačko-poljskih korijena i to je to. Osjećam se jako engleski, moja djeca su Englezi, moja žena je Engleskinja ali uvijek postoji nešto radi čega znam da nisam čistokrvni Englez, pretpostavljam.
Vrlo brzo se povezujem s drugim kulturama, što neki drugi Englezi koje poznajem isto tako rade, no neki ne. Ujedinjeno Kraljevstvo je otok, stoga je drugačije, ljudi zaboravljaju da je UK otok i stoga ima vrlo jak identitet s kojim se sada muči s obzirom na to što se događa s Brexitom, ali fundamentalno, povijesno Britanci imaju vrlo jak identitet. Sada je prvi put, barem otkako ja pamtim, da se stvarno bore s onim što njihov identitet znači, dok Europljani polako počinju prihvaćati i čak se ponose time što su Europljani, a ne samo Talijani, ne samo Francuzi, shvaćate što mislim.
Mislim da postoji osjećaj europskog identiteta koji raste. Ako ništa drugo, ovo je barem početak toga.
U Britaniji nema puno, nazovimo to tako, europske glazbe, a ti si i dalje broj jedan tamo…
Mislim da se to mijenja i mislim da streaming ima puno veze s time. Radio i TV nemaju više tu snagu koju su nekada imali jer su u Engleskoj nekada radio i televizija imali ogroman utjecaj na glazbu i film, zbilja su bili važni i bili su vrlo jaka sila s kojom se moglo računati kada je riječ o glazbi, davalo joj se puno prostora. Trenutno nema niti jedne glazbene emisije na TV-u u Engleskoj. Mislim da je Jools Holland još uvijek tu negdje, ali zapravo nije ono što je nekad bio. Zapravo nema ničega, a radiji su jaki i dalje vrlo jaki, ali se natječu sa streamingom, a streaming donosi glazbu iz cijelog svijeta, posebno iz Europe. A ljudi su se nekada odnosili prema tome kao … ako dolazi iz Europe, mora da se radi o Euroviziji ili je ništa… a sada to nije istina, ima puno toga. Ali općenito se u europskim zemljama glazba mijenja zbog streaminga, postaje bolja jer to ne vodi televizija, a Eurovizija mi, na primjer, govori više o europskoj televiziji nego o glazbi u Europi – gledate televizijski show a ne znate što se glazbeno događa u Europi. Ali streaming vam pokazuje što se s događa glazbom, pokazuje vam hip-hop scenu u Napulju, pokazuje novu flamenco scenu u Španjolskoj, pokazuje nevjerojatne disco – funk tekstopisce koji su se pojavili, pokazuje vam svu raznolikost.
Koji je trenutno utjecaj i uloga izdavačkih kuća? Nedavno si promijenio BMG sa EMI-em… što očekuješ od izdavača?
Mislim da kad bi pitala šefa Universala da odgovori na to pitanje, da bi se mučio s odgovorom. Mislim … moraju reagirati, što je dobro, takva bi izdavačka kuća trebala biti – reaktivna, a ne diktirati kulturu i mislim da se to dogodilo pojavom reality TV showova poput X Factora gdje su diskografske kuće imale čarobni štapić i govorile ljudima ‘ovo morate slušati’, ‘ovo je hit’, ‘ovo je uspješno’ i u nekim su zemljama stvarno monopolizirale industriju, Italije na 1. mjestu. Ne bih rekao da su uništili talijansku glazbu unazad 10 godina, ali napravili su je beznačajnom, bilo je nemoguće učiniti bilo što drugo osim toga. Sada mislim da radi streaminga, izdavačke kuće moraju reagirati na ono što funkcionira, što se kreće i to je sjajno, to je ono što bi trebali raditi, a ne da stvaraju izvođača ili pokret. Mislim i da izdavačke kuće također uče o tome što se događa.
.. no, koliko umjetnik mora biti upoznat s poslovnim okruženjem u glazbenom svijetu?
Business je uvijek tu, i zanimljivo je kako su mladi umjetnici ovih dana poslovno orijentirani, i to je nešto što se jako promijenilo. Ja nisam razmišljao o novcu kad sam počeo u 21-oj godini. Nisam razmišljao o top listama, nisam razmišljao o brojevima ili lajkovima ili pratiteljima. Sad kad razgovaraš sa16 -ogodišnjakom, oni su poput malih poduzetnika. I pritom ne kažem da im je glazba sekundarna, oni su i dalje ludi za njom, ali postoji još jedan sloj u načinu na koji to rade. I nemoj misliti kako Bob Dylan nije bio dobar biznismen. Ti momci su znali što rade. Tako da mislim da je ključno ponovno naći balans, održivu strukturu.
Smatraš li se zvijezdom?
Mislim da sam definitivno imao svoj trenutak sa svojim zadnjim albumom kad sam prvi put doživio da imam album broj jedan, to me šokiralo i to je bio album koji smo snimili u Rimu, nije bio tipičan engleski album – ja nisam tipičan Englez, moje ime to odaje, a onda smo rasprodali Wembley Arenu i sjećam se da sam, kad smo sišli s pozornice, razmišljao – ‘wow, ovo je kao kraj kakvog holivudskog filma’. A zatim je svijet stao i pojavio se kovid.
„OK, to je bilo zabavno!“, vratimo se počecima, napravili smo to, ali je gotovo, osjećaj je bio kao završetak nekog filma, a onda sam tijekom kovida shvatio da je ovo samo početak, a ne ništa finalno. Bio je to mentalitet kasne 2019., početka 2020. godine. Broj jedan hit, Wembley – taj svijet je nestao i drago mi je što sam ga mogao zgrabiti, pomirisati i okusiti prije nego što je umro. Ali sada to prestaje, ne znači mi više. Ma naravno da je važno, ali zapravo i nije. Mislim to je razlog zašto sam se promijenio, a i u isto vrijeme u toj sam dobi da me nije briga za top liste, nije me briga za sljedbenike. Stalo mi je do mog benda, moje ekipe, moje obitelji, moje karijere, do onoga što ću ostaviti iza sebe i da ovo pretvorim u pravu karijeru. Ne bih stavio sve ovo na kocku za jednu masovnu prolaznu priliku, ne bih to učinio, jako sam sretan zbog toga što polako i sigurno rastem, nastavljam pokušavati i putujem, a nisam frustriran pa da želim ići kući, već mogu birati o tome što stvarno želim učiniti.
I… kako se tvoja obitelj nosi s tvojim turnejama i tobom?
Ponekad jedva čekaju da odem, ponekad jedva čekaju da se vratim kući. Dakle, kao i svaki drugi tata. „Zar ne moraš ići na posao, ne moraš ići na turneju?“, varira… ali uvijek me vole vidjeti kad se vratim doma, tako da je to odlično, a teško je i meni. Što su stariji, to mi teže padaju odlasci. Znam da će se to promijeniti kad postanu tinejdžeri, da neće ni znati da me nema. Ali sada je to doba u kojem im stvarno nedostaje otac a i oni meni, jer im se svaki dan nešto događa, nešto stvarno veliko pa je ponekad sranje propustiti te trenutke.
S kojim bi glazbenikom volio surađivati ili nastupiti zajedno a da još nisi… Već si naime surađivao s na primjer Kylie, Nilom Rodgersom, Johnom Oatesom? Bi li to možda bio Bruce Springsteen jer ‘Dancing thru the rain’ zvuči kao neka od najboljih Bruceovih pjesama?
Mislim da sam na neki način stvarno fasciniran učenjem o novim izvođačima, opet prvenstveno europskim umjetnicima, posebno onima s kojima bih volio raditi i učiti od njih. Nedavno sam opet počeo pisati na talijanskom i bilo mi je nevjerojatno raditi s mladim umjetnicima, radio sam s djevojkom imena Veglia Genera (?), još jednim drugim tipom koji se zove Simone Dampieri (?), Dio Dato (?) koji je pobijedio na SanRemu, radio sam i s Antonijem, i bilo je nevjerojatno učiti o njihovoj glazbenoj kulturi i pisanju pjesama i imati to iskustvo u kojem se vraćaš u neku vrstu škole … tako da volim raditi s ljudima iz cijele Europe.
Bi li za sebe rekao da si romantičan?
Ne znam jesam li romantičan, ali volim romantiku. Uvijek u stvarima tražim romantiku, i ne mislim da su samo pjesme romantične … ovaj dvorac je romantičan, znaš što mislim. To je samo način gledanja na stvari tako da definitivno vjerujem u to, smrt može biti romantična jednako koliko i rođenje, koliko i ljubav, mnogo stvari može biti romantično, ali za mene je to pokušaj da to pronađete. Puno toga je povezano s kazalištem, s osjećajima i povezanosti s nečime. To može biti i klupa u parku. Uvijek sam govorio da ima puno ljubavnih pjesama na radiju, ali nema mnogo romantičnih pjesama.
Romantika nije tužna, ne bi trebala biti tužna. Može biti, ali je i puno sreće u romantici, veličine.
I kad smo već tu, pri romantici, objasni nam pjesmu Blinding Lights, tvoj cover te pjesme The Weeknda…
Volim tu pjesmu jer i ja često budem zaslijepljen svjetlošću i kad sam je prvi put čuo pomislio sam kako mi taj tip čita mailove. Mislim da sam to rekao u videu – Bob Dylan je bio tri akorda i istina, a The Weeknd je četiri akorda i ispovijest. To je ono što on radi, on ima sjajan način da izloži stvari kroz igru na vrlo seksi i romantičan način. The Weeknd je super romantičan ako dobro poslušaš, vrlo je romantično.
