Kraj je sedamdesetih godina, u Engleskoj, a u predsoblju nakladničke kuće Faber&Faber našli su se tada mladi urednik u potrazi za svježim talentom Robert McCrum i Kazuo Ishiguro. „Izvana, u poderanim jeans hlačama i duge razbarušene kose, iznutra prožet glazbenim utjecajem i pjesmamaBoba Dylana, stajao je tako Kazuo Ishiguro. U jednoj ruci gitara, u drugoj prenosivi pisaći stroj Olympia – fizička manifestacija Ishigurova sna o glazbenoj karijeri, ali i realnosti one spisateljske.“ prisjetit će se McCrum u svojoj kolumni za britanski Guardian odajući počast svom prijatelju, Kazuu Ishiguru, dobitniku 113. Nobelove nagrade za književnost. A on, Ishiguro, nikada zbilja nije do kraja bio siguran da želi biti pisac. Kroz razne intervjue tijekom godina, ponavljao je kako je bio uvjeren da će jednoga dana biti rock glazbenik. S obzirom da svoj odnos s pisanjem uspoređivao s dogovorenim brakom, možete naslutiti da mu je dodijeljeni Nobel stigao, u najmanju ruku, iznenadno.
„Mislio sam da se radi o prevari, da je riječ o lažnoj vijesti, tako da sam ih tražio da provjere. Pretpostavio sam da će akademija prvo dobitniku javiti da je osvojio nagradu, tako da dugo vremena nisam vjerovao u to. Onda me nazvao izdavač i rekoh dobro, možda, međutim tek kada me nazvao BBC rekao sam si da bi to moglo biti istinito.“
Napisao je osam romana, od kojih su mu dva „The Remains of the Day“ i „Never let me go“ završili i na velikom platnu. Sve o njegovoj karijeri, mislima, sjećanjima i životu saznajte u Kulturnom skalpelu na našem MixCloudu.
