Milan Peh

Sve je počelo tamo negdje u prvoj polovici 70-ih, da bi ga nekoliko godina kasnije počeli zatrpavati pločama – uglavnom s, raznih, tada vrlo popularnih hrvatskih festivala lakih nota. Festivali su prošli, ali oko njega je i dalje stalno nešto sviralo… kroz osnovnu i srednju školu pratile su ga osamdesete, a ako ga pitate gdje je bio, ne ’91-e, nego ’90-e, objasnit će vam da je već na polugodištu drugog razreda počeo raditi na radiju…a sve ostalo je povijest… OK, i zemljopis…jer se odrekao tog fakulteta na polovici studija, samo kako bi dalje mogao raditi na radiju… kasnije je završio novinarstvo, kad mu je to već bila struka, a osim radija i glazbe ima još nekoliko ljubavi… s onim većima živi, a s onim drugima se voli družiti kad mu se pruži dobra prilika… prije spavanja rado će u ruke uzeti kakvog Harmsa, Hrabala, Franzena…a ako u ruke uzme daljinski, nikada se neće buniti ako se na ekranu ukažu Mućke ili kakva češka komedija…no, daljinski ipak najviše koristi radi slušanja glazbe, a kad je ona u pitanju, iz njegovih se zvučnika zaista može čuti svašta…od swinga i dixielanda, bossa nove, preko klasičnog jazza, klasike same, popa, rocka, elektronike razne , soula i još koječega… sigurno je jedino da nikada neće biti heavy metala, narodnjaka i sličnog, jer mu to unosi nervozu pod kožu i tjera krv iz ušiju…osim glazbe koja mu se sviđa jednako dobro opušta ga i kvalitetno pivo u koje se zaljubio davnih dana u omiljenoj mu Češkoj i kojem je zadnjih 20-ak godina posvetio dosta vremena, a ono mu zauzvrat priuštilo puno ugodnih trenutaka… stoga vam na kraju jedino još može savjetovati da užitak slušanja Yammata pojačate nečim finim u čaši i… A je to – iliti To je to!